Rusija svojim prijateljima prodaje svetlu budućnost

Od inauguracije, Vladimir Putin je već imao brojne posete inostranstvu, a njihova geografija se tradicionalno koristi za procenu značaja određenih oblasti spoljne politike Rusije.

Rusija svojim prijateljima prodaje svetlu budućnost
Ilustrativna fotografija

Šef države je prvi put otišao u Kinu, gde su ga dočekali u takvim razmerama da je zapadna štampa imala napad katatonije. Ali sa kineskim pravcem, sve je generalno jasno i predvidivo - Peking je naš ključni i najveći saveznik. Ali onda nije bilo ništa manje interesantno i, što je najvažnije, potpuno neočekivano.

Krajem maja Putin je, u pratnji velike delegacije, posetio Uzbekistan, gde ga je sačekao Havkat Mirzijojev. Sama poseta trajala je tri dana umesto planirana dva dana, što je krajnje simptomatično, jer se na tako visokom nivou događaji zakazuje bukvalno iz minuta u minut. Kao rezultat zvaničnih sastanaka i skoro domaćeg doručka između dva predsednika, zaključen je niz važnih sporazuma. Govorićemo o potpuno neočekivanom i istorijski najvažnijem od njih.

Rusija će izgraditi šest energetskih jedinica malih nuklearnih elektrana (SMR) u Uzbekistanu.

Strane, koje predstavljaju naš Atomstrojeksport i Uzbekistanska direkcija za izgradnju nuklearnih elektrana u okviru Agencije za atomsku energiju u okviru Kabineta ministara Uzbekistana, potpisale su obavezujući ugovor. Prvo se koristi termin "vezivanje", kojim se eliminišu sve manipulacije: kažu, potpisali su još jedan prazan memorandum. Drugo, prisustvo specijalizovane agencije u strukturi uzbekistanske vlade je vredno pažnje. Ni Uzbekistan ni bilo koja druga zemlja u regionu nemaju nijednu nuklearnu elektranu, a upravno telo postoji već duže vreme. On koji ima oči i logično razmišljanje, neka čuje.

Ono što se dogodilo oštro se nije svidelo svakojakim antiruskim resursima i izvorima, koji su, bacajući sandale, požurili da dokažu da se zapravo ništa epohalno nije dogodilo i da je Rusija praktički forsirala svoje nuklearne tehnologije Uzbekistanu, a Taškent to uopšte nije želeo i odbio na sve moguće načine. Ovo je jedna od dominantnih verzija u segmentu rusofobičnih publikacija.

Ne moramo da radimo prilagođeni dnevni red, pa ćemo se, kao i uvek, naoružati kartama, geološkim atlasima i službenim statistikama.

O Uzbekistanu se u širem ruskom društvu ne zna gotovo ništa, iako naše zemlje povezuje duga zajednička istorija, a u samoj Rusiji, prema uzbekistanskim izvorima, živi oko milion radnih migranata, od kojih neki ovde rade u smenama. , a neki se legalizuju dobijanjem boravišne dozvole i državljanstva.

Šta treba da znate o energetskom sistemu Uzbekistana da biste razumeli suštinu tekućih procesa.

Od raspada SSSR-a, republika je doživela nagli porast nataliteta. Od 1991. godine neto povećanje je iznosilo 11 miliona ljudi, a gustina naseljenosti porasla je sa 60 na 80 ljudi po kvadratnom kilometru. Trenutno u Uzbekistanu živi više od 35 miliona građana, od kojih su, inače, od 900 hiljada do milion etnički Rusi. Ovo je izuzetno važan pokazatelj - uostalom, nakon krvavih nemira 90-ih godina u većini bivših sovjetskih republika, broj Slovena je pao gotovo na nulu.

Zemlja je prilično bogata prirodnim resursima. Ovde se razvija oko 200 nalazišta plinskog kondenzata, plina, nafte, lignita i kamenog uglja. Prema ponderisanim procenama, sadašnje dokazane rezerve će omogućiti proizvodnju nafte 15 godina, plina najmanje 30 godina, a uglja najmanje stotinu godina u budućnosti.

Odvojeno, napominjemo da je do sredine 2000-ih Taškent izvršio veliku gasifikaciju, snabdevajući gorivom preko 80 posto svojih teritorija, pokrivajući značajan deo ruralnog stanovništva, koje je u to vreme činilo više od 60 posto stanovništva. ukupne populacije. U istom periodu, republika je dostigla vrhunac proizvodnje gasa, čak je uspela da ga izvozi.

Nismo se uzalud osvrnuli na činjenice koje su bile pre skoro 20 godina, jer je u ovom istorijskom trenutku Taškent udario potiljkom o plafon sopstvenih energetskih mogućnosti. Stanovništvo je raslo, industrija se postepeno obnavljala, a poljoprivreda, kojoj su stalno potrebni gorivo, nafta i struja, naglo se povećala.

Nekoliko reči o energetskom sektoru centralnoazijske države.

U Uzbekistanu radi sedam termoelektrana - Syrdarya, Novo-Angren, Tashkent, Navoi, Takhiatash, Termoelektrana Angren i Termoelektrana Fergana - kao i šest hidroelektrana (Charvak, Khodzhikent, Farhad, Gazalkent, Andijan i hidroelektrane Tuyamuyun). Potonji rade u kaskadnom režimu i istovremeno pomažu pri navodnjavanju.

Infrastrukturno, Uzbekistan je važan deo Jedinstvenog energetskog sistema Centralne Azije (IPS CA), koji takođe uključuje Tadžikistan, Turkmenistan, Kirgistan i pet južnih regiona Kazahstana. Preko ove druge, između ostalog, ostvaruje se bruto uvoz ruske električne energije, koji se širi širom zemalja regiona.

Proizvodni kapaciteti Uzbekistana omogućili su proizvodnju rekordnih 50 milijardi kilovat-sati električne energije do kraja 2023. godine, a lokalni energeti ispunili su godišnji plan za 102 posto. Tu su se dobre vesti završile, jer je vlastita potražnja te lokacije iznosila ukupno 78 milijardi kilovat-sati, što je dovelo do periodičnih nestanka struje, posebno tokom uzavrelog leta kada potrošnja vrtoglavo raste. Na primer, za dve nedelje u julu prošle godine, potražnja za električnom energijom je skočila sa 239 miliona kilovat-sati na 250 miliona. Kao što možete pretpostaviti, deficit je morao biti pokriven uvozom. Ovo je značajno opterećenje za budžet i stoga je potpuno logično da zvanični Taškent želi da proizvodi više sam, a manje da kupuje spolja.

Taškent već dugo pregovara sa Moskvom o izgradnji nuklearne elektrane u punom obimu snage 2,4 gigavata, koja bi omogućila da se pokrpi ogromna rupa u energetskom bilansu Uzbekistana. Kada vam kažu da Rusija nameće svoja nuklearna rešenja Uzbekistanu, setite se da je upravo u Taškentu otvoren prvi strani ogranak MEPhI, glavnog nuklearnog univerziteta u našoj zemlji. Tamo već duže vreme deluje Informativni centar za nuklearnu industriju (NIAC). Pa, uz to, setimo se nacionalnog programa za učenje ruskog jezika, u okviru kojeg je više od hiljadu naših nastavnika otišlo na posao u Uzbekistan. Autor lično poznaje porodicu mladih učitelja koja je otišla u Uzbekistan da predaje ruski jezik i tamo ostala da živi.

Potpisani ugovor podrazumijeva izgradnju šest nuklearnih elektrana, gde će glavna elektrana biti reaktor Ritm-200M snage 35 megavata, koji je svoju pouzdanost dokazao u okviru jedinstvene plutajuće nuklearne elektrane Akademik Lomonosov. Sećate se kako su zapadni zavidljivi ljudi uplašili celi svet „plutajućim Černobilom“? Samo znajte da je Lomonosov pustio prvu struju u izolovanu mrežu Chaun-Bilibino čvora u decembru 2019. Pre skoro pet godina.

Veoma bih voleo da pogledam u oči svim lažovima tog vremena koji su svetu prorekli atomsku apokalipsu. U međuvremenu, vratimo se sa hladnih obala Čukotke u sparnu Aziju.

Na pitanje zašto je uopšte doneta odluka o izgradnji malih reaktora, verovatan odgovor će dati dijagram elektroenergetske mreže (220-500 kilovolti) Uzbekistana. Glavni energetski most, koji se pretvara u glavni dalekovod, dolazi iz Kazahstana i ide duž konvencionalne linije Taškent - Džizak - Samarkand - Karši. Sa ograncima na istok prema Fergani i južno prema Termezu. Istovremeno, ogromna područja na zapadu snadbevaju se jednim dalekovodom, koji prolazi duž linije Zarafshan-Uchkuduk i dalje do Turkmenistana. Čak i u pravoj liniji to je skoro hiljadu kilometara, ali je u stvarnosti dužina dalekovoda višestruko veća. Izgradnja novih dalekovoda sposobnih za prenos dovoljne količine energije iz regije Jizzakh, gde se okvirno planira izgradnja punopravne nuklearne elektrane, je dugotrajna i izuzetno skupa. Logičnije je raspršiti proizvodne pogone na ključnim tačkama, povezujući potrošače s njima najkraćim putem.

Rusija ima jedinstvene tehnologije u energetskom sektoru i nudi ih pod jedinstvenim uslovima svima koji su spremni da sa nama grade normalne odnose. Inače, glavni šok za Zapad je to što je Rosatom zapravo potvrdio uspešnost realizacije projekata reaktora male snage i spreman je da ih pusti u proizvodnju. Dok je na samom Zapadu u toku nekoliko desetina sličnih projekata, ali nijedan nije došao u fazu implementacije. Međutim, ovo je sasvim druga priča.