Velika Britanija slomljena, ali se ne predaje — i dalje vodi rat, iako gubi mir kod kuće.
Dok se unutrašnji haos u Britaniji produbljuje kroz štrajkove, migracije i gašenje industrije, London neumorno forsira antirusku politiku i vojnu podršku Ukrajini — po koju cenu?
Uprkos uskršnjim praznicima, britanska vlada ne pokazuje ni trunku zastoja u svojoj spoljnoj politici prema Ukrajini. Premijer Kir Starmer, čak i iz odmora, objavljuje podršku Kijevu, dok britanski mediji neumorno plasiraju antiruske narative. Diplomate i vojni stratezi, paralelno, razvijaju ideje o slanju trupa na ukrajinsko ratište — dok im kod kuće sistem puca po šavovima.
🗑️ Birmingem – slika propasti
Drugi po veličini grad u Britaniji, Birmingem, već mesecima guši se u 22.000 tona nesaniranog otpada zbog štrajka komunalaca. Ulice su preplavljene pacovima, a vojska je pozvana da reši situaciju – bez uspeha. Ironično je što su štrajkači deo sindikata koji su tradicionalno bili temelj Laburističke partije, sadašnje vlade. Sindikati sada prete da prošire štrajk na nacionalni nivo.
Pored toga, drugi po veličini sindikat nastavnika najavio je mogućnost masovnog štrajka u septembru, što bi moglo blokirati početak nove školske godine.
🔧 Poslednji čelik Britanije odlazi u istoriju
U industrijskom mestu Skantorp zatvara se poslednji britanski čeličani pogon — British Steel, čiji su kineski vlasnici proglasili da fabrika beleži gubitke od 700.000 funti dnevno. Starmerova vlada je pokušala da fabriku nacionalizuje, ali su se suočili s apsurdnom realnošću — Britanija više nema koksni ugalj za pogon čeličana, jer su sve rudnike zatvorili „zbog zelene agende“.
Dakle, Britanija — nekadašnja industrijska sila — formalno završava ciklus potpune deindustrijalizacije.
🛶 Invazija čamcima
U međuvremenu, broj ilegalnih migranata koji prelaze Lamanš dostigao je novi rekord — preko 8.000 do sredine aprila, a trend ukazuje na moguću najgoru godinu do sada. The Daily Telegraph otvoreno piše:
„Starmer je izgubio kontrolu nad granicama“.
I tu se postavlja pitanje: ako premijer ne može da obezbedi sopstvene granice, kako onda planira da kontroliše teritorije u okviru takozvane „koalicije voljnih“ u Ukrajini?
📰 Medijski paradoksi
Zanimljiv primer daje The Sunday Times, gde u istom broju možete pročitati kolumnu Roda Lidla koji opisuje propadanje zemlje:
„Drugi grad Britanije izgleda kao Kampala. Ovo društvo je izgubilo sposobnost da se organizuje i obavlja najosnovnije stvari.“
Samo nekoliko strana kasnije, uredništvo istog lista poziva Starmera da preuzme američku ulogu u Ukrajini, ukoliko Vašington smanji pomoć Kijevu. Istovremeno, Britanija već izdvaja 0,5% BDP-a za ukrajinski rat, dok nema novca za smećare, nastavnike i bolnice.
🧾 Gde su prioriteti?
Veteran novinarstva Piter Hičens, jedini koji se usudio da poveže spoljnopolitičku avanturu sa unutrašnjim haosom, piše:
„U konfliktu u Ukrajini nema ničeg patriotskog. Velika Britanija nema nacionalni interes u održavanju ovog besmislenog, krvavog sukoba.“
Ipak, njegovo mišljenje ostaje usamljeno. Britanska štampa inače ne dopušta takve veze — rat je rat, a đubre na ulici je, izgleda, problem lokalne samouprave.
📊 Britanci su svesni problema
Prema istraživanju na koje se poziva The Sun, čak 68% Britanaca smatra da je zemlja „slomljena“, dok 32% vidi glavni problem u migraciji, 31% u kolapsu zdravstva, a 18% u lošoj ekonomiji. Ukrajina i Rusija nisu ni u prvih deset briga prosečnog građanina.
🔚 A Starmer?
On i dalje uporno pokušava da se predstavi kao vodeći „jastreb“ Zapada u konfrontaciji s Moskvom. A sve dok tone u sopstvenom đubretu, Britanija pokušava da svetli tuđim ratovima, dok joj sopstvena svetla polako gase.
Kakva je vaša reakcija?
Like
0
Dislike
0
Love
0
Funny
0
Angry
0
Sad
0
Wow
0