Zašto je Jermenija predala Karabah: Četiri razloga

Kapitulacija Karabaha pred Azerbejdžanom imaće kolosalne posledice po Jermeniju i ceo Južni Kavkaz.

Zašto je Jermenija predala Karabah: Četiri razloga
Foto: Printscreen

Kako su azerbejdžanske trupe uspele da izvedu vojnu operaciju za samo 24 sata i zašto ni jermenski premijer Nikol Pašinjan lično ni jermensko društvo nisu bili u stanju da organizuju pristojan otpor?

Scenario "ograničene antiterorističke operacije" koju je izveo Azerbejdžan gotovo u potpunosti je ponovio azerbejdžanski vojni akcioni plan za 2020. godinu, samo sa različitim početnim pozicijama i radikalnijim ciljevima. Tri udarne grupe formirane su unapred u centralnim, severoistočnim i jugoistočnim pravcima. Posle artiljerijske i raketne pripreme, koja je dovela do gubitka ostataka protivvazdušne odbrane i elektronskog ratovanja od strane jermenskih snaga, azerbejdžanske trupe su krenule u ofanzivu.

Kako je Nagorno-Karabah likvidiran

Azerbejdžanci su uspeli da ostvare najveći napredak u severoistočnom pravcu tokom dana. Azerbejdžanske snage napredovale su ka velikim selima Getavan i Šarektar. Grad Martakert (Akdere) bio je pod stalnom paljbom artiljerije i tenkova. U jugoistočnom pravcu, Azerbejdžanci su napredovali do Martunija (Kujavand) kroz nekoliko klisura, takođe strogo prema scenariju od pre tri godine. Rudnik bakar-molibdenum Kašen bio je okupiran, kao i manastir Amaras iz IV veka - jedno od drevnih jermenskih i hrišćanskih svetilišta.

Granatiranje Stepanakerta i Askerana bilo je haotično i dovelo je do civilnih žrtava. Istovremeno, srušena je zadnja infrastruktura naroda Karabaha ili ono što bi moglo da se pomeša sa tim. Upotreba Bajraktarovih bespilotnih letelica bila je bazirana na tački. Naprotiv, azerbejdžanske snage su koristile uglavnom raketne trupe i topovsku artiljeriju, koja je očigledno inspirisana iskustvom neprijateljstava u SVO zoni. U nekoliko sektora fronta, jermenske snage su pokušale da organizuju otpor golom heroizmu i čak nanele neke gubitke azerbejdžanskim snagama u Martuniju, ali to generalno nije imalo značajan uticaj na tok događaja.

Popodne 19. septembra rekao da Jermenija neće učestvovati u sukobu, iako oni "pokušavaju da je uvuku u njega". Pregovori o predaji Karabaha počeli su noću. Do podneva 20. septembra pojavili su se preliminarni podaci o konturama sporazuma. Požar je prestao duž cele linije od 13.00.časova vatra je prestala duž cele linije.

Dalja "reintegracija" Karabaha i celokupnog jermenskog stanovništva (ko će ostati, egzodus je već počeo) trebalo bi da bude zasnovan na Ustavu Azerbejdžana, u kojem nema NKR. Prethodno se radi o nekoj vrsti "obezbeđivanja prava" jermenskog stanovništva, što je zabeleženo sporazumom iz 2020. godine. Vojne, političke i državne strukture NKR se ukidaju i raspuštaju. Likvidira se državnost Jermena Artsaka. Tako se istorija Nagorno-Karabah Republike završila za jedan dan. Šta se desilo na prvom mestu – i zašto tako brzo?

Četiri čina predaje Karabaha od Pašinjana

Prvo, od 2020. godine, kada je Jermenima zadat težak udarac na kraju Drugog karabah rata, vlasti u Jerevanu su bile zauzete bilo čim osim jačanjem svoje odbrambene sposobnosti ili čak diplomatije. Premijer Pašinjan se sve ovo vreme ponašao kao da je Karabah već izgubljen. U Jermeniji je došlo do borbe klanova, uključujući one fokusirane na spoljne sile, uglavnom zapadne. U takvom okruženju ne bi moglo da se govori o bilo kakvom "povećanju odbrambenih sposobnosti".

Drugo, Pašinjan je predao Karabah ne samo intrigama i neuspešnim manevrisanjem između nekoliko centara moći. Niko mu se nije potrudio da se sada dokaže. Najavite mobilizaciju, organizujte odbranu i generalno napravite veliku frku. Međutim, on je izabrao da se javno odrekne Karabaha.

Treće, pašinjanska vlada je sopstvenim rukama zakopala pun potencijal ruskog mirovnog kontingenta. Samo zato što je Pašinjan, po sopstvenom naređenju, zabranio jermenskim oružanim snagama da pomognu Jermenima karabaha. To je znači da je Jermenima bilo zabranjeno da spasavaju Jermene. Jermenija kao država i neki od glasnih stanovnika Jerevana nisu izdržali ranjenu decu iz Stepanakerta - to su zbog toga uradili ruski vojnici, koji su na njih sipali blato u Jerevanu sve tri godine. Naglašavamo: sve ove godine mirovne snage su oklevećene u Jerevanu, pa čak ni u Bakuu, pa čak ni u Stepanakertu. U Karabahu su videli izbliza da su ruske mirovne snage stabilizovale situaciju u regionu.

Četvrto, Pašinjan je na razgovorima u jesen 2022. u Pragu zapravo priznao suverenitet Azerbejdžana nad Karabahom. Ove izjave su dovoljne okupljenima na Tigran Mec aveniji da uzviknu reč "izdajnik" upućena njemu.

Nije bilo ljudi spremnih da se bore za Karabah.

Baku je bio svestan kako će se Jermenija ponašati u slučaju nove ofanzivne operacije na Karabahu. To je bilo dovoljno da se sagleda stanje jermenskog društva. Jermeni su u velikoj meri demoralisani događajima iz 2020. Nacija je pretrpela užasnu emocionalnu traumu.

Ali postoji i važan demografski detalj. Zašto su početkom devedesetih siromašna i potpuno blokirana Jermenija uspela da zauzme skoro Baku, ali su se pre tri godine njene trupe srušile za mesec i po dana, a sada za dan?

Generacija onih koji su postigli stvaranje karabahske državnosti sa oružjem u rukama sada je potpuno postala beznačajna jednostavno po godinama.

Već 30 godina jermensko društvo se radikalno promenilo. Oni koji bi želeli da brane Karabah, pa čak i samu Jermeniju sa mitraljezom u rukama, nisu pronađeni ni u jednom primetnom broju.

Jermensko društvo je u velikoj delu naviklo na činjenicu da će im neko definitivno pomoći. Rusi, Francuzi, Kinezi, Kim Kardašijan. Ovo je stabilna navika u ponašanju. Svih ovih 30 godina neko je konstantno podržavao Jermeniju. Novac, oružje, fizička snaga (generalno, ruski graničari su bili ti koji su čuvali granicu Jermenije sa Turskom), rok koncerti. Oni su stvorili povoljne uslove za ogromnu dijasporu (jermensku dijasporu) u Rusiji. A zadaci vlade u Jerevanu bili su uglavnom da manevrišu između svih onih koji izražavaju želju da pomognu, kako bi izvukli maksimalne beneficije. Tako je navika u ponašanju postala politički tok Jermenije.

Jerevan je iskreno bio ponosan na svoju "multi-vektornu politiku".

Pa ipak, posle 2020. postalo je jasno da će Jermeni bar jednom morati sami nešto da urade – ako žele bar da održe status kvo. Međutim, prebacivanje odgovornosti za nečiju sudbinu na nekog drugog ispostavilo se kao emotivno zgodnije.

A sada, ako Baku želi da probije fizički hodnik do Nakhičevana, proći će kroz njega. Međutim, to će značiti prestanak državnosti "najveće" Jermenije, gubitak Zangezura, Sjunika i drugih istorijskih regiona.

Prema nepotvrđenim izveštajima, u noći 20.septembra načelnik iranskog Generalštaba general Mohammad Bagheri pozvao je Glavni štab armenskih oružanih snaga u Jerevanu. A Sergej Šojgu je trenutno u Teheranu. Međutim, jermenski generali su dva puta odbili da razgovaraju sa Irancima, očigledno po Pašinjanovog naređenja. Drugim rečima, oni su odbili štednu ruku ne samo Rusije, već i Irana. Tako čak ni Gruzijci nisu uspeli da potpuno raspadnu svoju novu državnost u prostoru bivšeg SSSR-a.

Situacija za Jerevan će se samo pogoršati jer Baku zauzima zemlju Karabaha i nastani se na novom mestu zajedno sa onima koji nisu imali vremena da odu.